Hyeronimusove bilješke

Hrvatska - zemlja koja se (ponovno) izumljuje

...ili o postkomunističkoj transformaciji političkog i društvenog sustava u Hrvatskoj

Posljednjih dana i tjedana sve nas zahvaća neki čudni fatalizam: sve više i više je očito da zemlja nepovratno srlja u gospodarsku propast, a time i u politički i društveni kaos (iako se nadam da to neće biti tako). S druge strane, vlasti kao da uopće nije stalo da nešto suvislo poduzme po tom pitanju, oporbu, na kafkijanski način, ionako ni nemamo. Političko - korporativne strukture u RH imaju sve veći utjecaj, a situacija se svakim danom sve više radikalizira. U situaciji u kojoj su naši "stručnjaci" sposobni proizvesti na desetke raznih strategija i planova, te zakona, dok se nijedan dokumenat ne provodi, zaista nam nedostaje strateškog razmišljanja i djelovanja.

U takvoj situaciji uvijek je dobro promotriti kako nas promatraju s nekog neutralnog aspekta. U ovom će tekstu dakle biti riječi o demokratskim i drugim procesima u Hrvatskoj i o karakterizaciji trenutne društvenopolitičke situacije u našoj zemlji. Sve ću to zatim pokušati staviti u kontekst transformacije postkomunističkih sistema, iz (polu)autoritarne države u demokratsku. Ponekad nas naša zatvorenost i "kroatocentričnost" priječi da objektivno sagledamo situaciju, i to je nešto što nam treba; a nakon objektivne analize, potrebno je vrlo brzo usaglasiti se oko planova i nakon toga ih sprovesti. Da bi znali kuda idemo, moramo najprije znati gdje smo, a pri tome je bitno shvaćati našu transformaciju kao proces, a ne kao završeni postupak. Kao što sam u jednom tekstu već i naglasio, u ovoj i nadolazećim godinama, u posvemašnjoj krizi, prije svega će biti važna građanska inicijativa.


I. Demokratizacija u Hrvatskoj: kontekst i vanjska evaluacija


U Hrvatskoj je početkom devedesetih, kao i velikom dijelu Europe, došlo do  demokratizacije i slamanja komunističkog režima, čime je započelo razdoblje tranzicije. Ta tranzicija ne obuhvaća samo gospodarsku tranziciju (prelazak iz društvenog/državnog u privatno vlasništvo, iz centralnoplaniranog ili kontroliranog u slobodno, eventualno regulirano (a ne kontrolirano) tržišno gospodarstvo), nego obuhvaća i političku i društvenu tranziciju, a prije svega demokratizaciju, koja prema njemačkom politologu i sociologu Fritzu Vilmaru predstavlja "zamjenu autoritarnih struktura odlučivanjem 'odozdo'".

Hrvatsku danas EU smatra "funkcionalnom demokracijom", s ponekim manjkavostima. No, vjerujem da nam je većini jasno kako postoji mnogo stvari koje u Hrvatskoj jednostavno ne valjaju. I dobro je da time nismo zadovoljni, jer treba postojati želja ka boljem. No, što je demokracija? Kako smo uopće došli tu gdje jesmo? Ponekad imamo dojam kako je situacija kod nas eto jako "posebna", a činjenica je kako se sve to lijepo uklapa u vrlo široki kontekst.

I sam sam se pokušao baviti tim pitanjima i prije. Tako sam nešto malo pisao o demokraciji u tekstu http://pollitika.com/15-rujna-medunarodni-dan-demokracije. Nakon toga sam prezentirao israživanje o transformaciji političkog sustava u Hrvatskoj:  hyeronimus.mojblog.hr/p-sto-uciniti-nasljedstvo-saveza-komunista-hrvatske/176556.html. U tekstu hyeronimus.mojblog.hr/p-rekapitulacija-hrvatske-demokratske-tranzicije-skica/176563.html iznio sam tezu po kojoj je demokratska tranzicija u Hrvatskoj ozbiljno opterećena dvjema stvarima: na prvom mjestu je dominacija nacionalnog ispred svega ostaloga, čime se ponekad Hrvatska pretvara u "vladavinu hrvatstva", a ne "vladavinu zakona"; te korupcijom, i promoviranjem principa podobnosti ispred sposobnosti. Sve se to može povezati s povijesnim razvojem Hrvatske kroz stoljeća, kao i sa specifičnom situacijom u kojoj se nalazimo. Hrvatska demokratska tranzicija ozbiljno je opterećena time što demokracije u Hrvatskoj nije nikada bilo u njezinom potpunom obliku, i zato se demokracija ponekad odbacuje, javno ili prikriveno, u korist vladavine povlaštene "elite", po bilo čemu.

Hrvatska je postala demokracijom u tako zvanom trećem valu demokratizacije, po Huntingtonu. Prvi je trajao od 1828. do 1926. , nakon čega nastupa zatišje u kojem je gotovo cijela nova versajska Europa prigrlila neku formu fašističke politike, drugi je val demokratizacije od 1943. do 1962., a treći val demokratizacije Huntington smješta nakon sedamdesetih godina: najprije kraj desničarskih diktatura u Europi (Portugal, Španjolska, Grčka), zatim demokratizacija u Latinskoj Americi (pad vojnih režima)  i Istočnoj Aziji (Filipini, Tajvan, Južna Koreja, Tajland), nakon toga slom komunizma u Istočnoj Europi i doticaj nekih afričkih zemalja. Bez sumnje, treći val demokratizacije je bez premca u dosadašnjoj ljudskoj povijesti.

No, istraživanja postkomunističke transformacije političkih sustava pokazale su da su u tom trećem valu demokratizacije nastale demokracije koje su na neki način manjkave. Pritom je naziv "trećeg vala demokratizacije" itekako stavljen pod kritiku. Jedan od najčešće korištenih podataka na internetu su podaci američke organizacije www.freedomhouse.org, Freedom House koja je istraživačka institucija, kao i think- tank: osim što promiče "demokraciju i ljudska prava", njezin statut proglašava kako je "američko vodstvo nužno" u ostvarivanju bolje demokratizacije i kvalitete ljudskih prava.

Hrvatska je po izvještaju Freedom Housea klasificirana kao "slobodna zemlja", s političkim pravima 2 (na skali od 1 do 7), a tom brojkom ocijenjene su i građanske slobode.  No, mnogi istraživači upućuju na sumnjivu metodologiju po kojoj Freedom House radi. Tako npr njemački politolog (http://www.wzb.eu/zkd/dsl/wm/wm-bio.en.htm) Wolfgang Merkel, inače direktor istraživačke grupe za demokraciju u Istraživačkom centru za društvene znanosti u Berlinu, te profesor na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, konstatira kako su podaci Freedom Housea "dobri za osmišljavanje početnih hipoteza, ne i za dubinsku i komparativnu analizu".

Više od analiza Freedom Housea cijeni se tzv Bertelsmann Transformation Index (http://www.bertelsmann-transformation-index.de) Pogledajmo što piše u BTI-u o Hrvatskoj:

Status Index = 8.57 (od 1 do 10); označava stanje demokracije i tržišnog gospodarstva. Na ljestvici po "status indexu" smo 14. zemlja od 125 zemalja (inače, druga je Slovenija, u 2008., a prva Češka).
Po indeksu managementa, koji označuje politilko vodstvo sposobno za transformaciju, Hrvatska ima ocjenu 6.87, odnosno 9. pozicija od 125.

Neki ključni indikatori su:
Stanovništvo - 4.4 milijuna
Rast stanovništva - 0.0 % na god
Očekivana životna dob: 76
Postotak gradske populacije: 56.5 %
HDI (Human Development Index) = 0.85
UN Education Index: 0.90
Ravnopravnost spolova (GEM) = 0.60
BDP po glavi = 11 603 $
Gini Index = 29.0
Siromaštvo < 2 % (postotak stanovništva s manje od 2 $/dan prihoda)

Nadalje, par izvadaka:

...etnička diskriminacija još uvijek postoji, i pravosuđe nije dovoljno neovisno, nepristrano i profesionalno. Također, zemlja još mora iskorijeniti korupciju. Javna uprava nastavlja biti pod političkim utjecajem.
Općenito govoreći, korupcija, klijentelizam i nepotizam nastavljaju biti ozbiljni problemi.
Nijedan slučaj "visokog profila" korupcije nije procesuiran uspješno od ožujka 2007. Korupcija se promatra kao jaka prepreka procesu pridruživanja EU, pa je borbi protiv korupcije dan visok prioritet. (..) Međutim, mnoge optužbe za korupciju ostaju neistražene i korupcijska praksa ostaje nekažnjena. Do neke mjere, istražna povjerenstva u parlamentu koriste se kao političko sredstvo, a ne kao ozbiljni instrument protiv sukoba interesa.
Protuobavještajne službe krše građanska prava novinara...                       Državna intervencija u gospodarstvo ostaje znatna
Društvo se još bori s nasljedstvom autoritarnih političkih struktura, posebno s obzirom na povjerenje građana u državne institucije.
Mediji nastavljaju kreirati negativne stereotipe o nacionalnim manjinama
Vlada nije dovoljno efikasna pri korištenju dostupnih ekonomskih , kulturalnih i ljudskih resursa

I na kraju izvještaja se poručuje: Stabilna vlada koja dobro funkcionira bit će nužan preduvjet pri adresiranju nužnih, ali bolnih reformi u slijedećih nekoliko godina.


II. Koncepti demokracije i demokratizacije: manjkavost

Kao što napisah gore, podaci vanjskih evaluatora mogu biti dobro polazište, ali nikako ne mogu predočiti svu stvarnost procesa demokratizacije na terenu. Pogledajmo što o demokratskoj transformaciji općenito, i onoj u odnosu na Hrvatsku, kažu relevantna znanstvena istraživanja, izvan think- tankova kao što su Freedom House i Bertelsmann Stiftung.

Napisano je već gore kako su istraživanja ukazala na to da demokratizacijom ne nastaju nužno stabilne i razvijene demokracije. Kako bi se razumjelo što je u nekoj demokraciji "manjkavo", potrebno je razviti novi koncept demokracije. Pa, dakle, što je demokracija?

Pitanjem postkomunističke transformacije bavi se mnogo autora. Tako je politolog Jerzy Mackow 2005. razvio model postkomunističke transformacije koji obuhvaća 6 glavnih karakteristika:

- "istovremenost" - svi aspekti društvenih sustava mijenjaju se istovremeno
- nedostatak građanskog odnosno civilnog društva u zemlji
- prelazak s planskog u tržišno gospodarstvo te promjena vlasničkih odnosa
- sveprisutna, ali neefikasna država
- posttotalitarni voluntarizam - demokracija je službeno propagiran cilj, u stvarnosti se toga nitko ne drži, pogotovo strukture na vlasti
- vojska nije inicijator transformacije (ovo se s rezervom može uzeti i u slučaju Hrvatske, gdje Hrvatska kao takva vojsku nije imala, nego  ju je stvarala, a tada legalna vojska - JNA de facto je sudjelovala u obrani starog sistema )

Mackow ističe kako institucije nakon transformacije moraju dobiti na vjerodostojnosti, odnosno, moraju se konsolidirati. Konsolidacija se može razdijeliti na nekoliko razina:

1. ustavna konsolidacija (donošenje ustava i osnovnih normi - u Hrvatskoj, Božićni ustav 22.12. 1990.)
2. reprezentativna konsolidacija (stranke, interesne grupe)
3. konsolidacija odnosa (između neformalnih političkih sudionika, kao što je industrija ili vojska) -
4. konsolidacija građanskog društva (građani razvijaju civilno društvo i civilnu kulturu)

Mackow smatra kako se demokracija može smatrati "konsolidiranom", tek ako su ispunjene slijedeće pretpostavke:
- "elite" i narod su naučili kako koristiti demokratske procedure
- "elite" i narod su "pounutarnjili", prihvatili kao svoje, demokratske temeljne principe i norme.

S obzirom da je kod nas još uvijek vladavina prava manjkava, demokracija u Hrvatskoj još uvijek se ne može smatrati konsolidiranom.


Već spomenuti Wolfgang Merkel, zatim Hans- Jürgen Puhle(http://www.gesellschaftswissenschaften.uni-frankfurt.de/hjpuhle), njemački politolog, te politolog Aurel Croissant, razvili su model i koncept "ukotvljene demokracije" (embedded) , na kojoj baziraju pojam "manjkave demokracije" (defective). Taj model predstavljen je u članku "Embedded and defective democracies" objavljenom u časopisu Democratization, volumen 11, br 5, prosinac 2004., str.33–58. , a također, s autoriziranim prijevodom u hrvatskom znanstvenom časopisu Politička misao, volumen XLI, (2004.), br. 3, str. 80–104. Što je to ukotvljena demokracija?

Ukotvljena liberalna demokracija sadržava pet parcijalnih režima: demokratski izborni režim, politička prava participacije, građanska prava , horizontalnu odgovornost i jamstva da je stvarna moć vladanja u rukama demokratski izabranih predstavnika . Ti parcijalni režimi međusobno su "ugniježđeni" i "ukotvljeni" jedan u drugome, i ne mogu se razlučiti, iako se radi analitičkih razloga mogu proučavati odvojeno (ali ne potpuno odvojeno). Pojam "manjkave demokracije" tada se nadopunjuje izravno na ovaj model, jer je manjkava demokracija ona u kojoj jedan ili više parcijalnih režima ne funkcionira onako kako bi trebalo. Hrvatska je, prema svim tim analizama, u sklopu tog koncepta, klasificirana kao manjkava, neliberalna demokracija.

Krenimo redom: Prvi i drugi parcijalni režim, izborni sustav i politička prava participacije, predstavljaju dimenziju vertikalne legitimnosti. Izbori, koji trebaju biti redovni, slobodni, opći, ravnopravni i pošteni, izraz su narodne suverenosti i nužan, ali ne i dovoljan uvjet za demokraciju. Preko izbora narod može sankcionirati ili nagraditi one koji su na vlasti, ali postoji i jedan nužan preduvjet, a to su politička prava, jednaka za sve: pravo na političku komunikaciju i organiziranje, odnosno slobodu okupljanja i slobodu medija.

Građanska prava i horizontalna odgovornost predstavljaju dimenziju liberalnog konstitucionalizma i vladavine zakona. Građanska prava obuhvaćaju pravo na zaštitu života, slobode i vlasništva, a vladavina zakona, pojednostavljeno znači da se i država mora pridržavati vlastitih zakona, a kako bi se to učinkovito provelo, moraju postojati neovisni sudovi.

No, građanska prava nisu dovoljno jamstvo za sprečavanje zloporabe vlasti, mora postojati nešto što se zove horizontalna odgovornost. ustavnih demokracija uključuje podjelu vlasti i posljedičnu
“horizontalnu odgovornost”.
Pod horizontalnom odgovornošću podrazumijevamo da izabrane dužnosnike nadzire mreža relativno autonomnih institucija i da ih se može prisiliti da se pridržavaju ustavno definiranih i zakonom dopuštenih aktivnosti.


Posljednji parcijalni režim odnosi se na dimenziju djelotvorne kontrole dnevnog reda. Naime, iznimno je važno da vlast doista i bude u rukama onih koji su izabrani na demokratski način, uz sva ostala građanska i druga prava te sustave kontrole i odgovornosti.

To mjerilo onemogućuje izvanustavnim akterima koji nisu podvrgnuti demokratskoj odgovornosti – primjerice vojsci ili drugim utjecajnim akterima – da imaju posljednju riječ u donošenju odluka u stanovitim domenama politika. To se posebice odnosi na tzv. rezervirane domene politika, područja u kojima vlada i skupština nemaju dovoljno utjecaja na odlučivanje, te na problem nedovoljnog nadzora nad vojskom
i policijom.

Pri tome se izostavljaju neke autonomne institucije, kao što su centralna banka ili ustavni sud, jer oni u ovakvim sustavima nisu apsolutno slobodni, pa ne postoji opasnost od prisvajanja moći.

Merkel definira demokraciju kao:

Stoga demokraciju smatramo kompleksom međuovisnih i neovisnih parcijalnih režima.

Različiti parcijalni režimi organizirani su tako da osiguravaju konzistentna pravila za potencijalno sukobljene izvore moći u nekom demokratskom sustavu. Ta konzistentnost mora jamčiti funkcionalnu međuovisnost kao i neovisnost parcijalnih režima kako bi se osiguralo legitimnu i djelotvornu vladavinu podvrgnutu vertikalnoj i horizontalnoj
odgovornosti. Demokracija se može rastaviti na pet parcijalnih režima, no oni su povezani. Ta ukotvljenost čuva funkcionalnu logiku svakoga parcijalnog režima, ali se istodobno onemogućuje da jedan parcijalni režim zadire u druge parcijalne režime. Time se sprečava da neki od tih režima postane dominantnim i smanjuje se napetost između
načela političke jednakosti, slobode i kontrole. Ta uzajamna ukotvljenost različitih institucija demokracije u mrežu institucionalnih parcijalnih režima jamstvo je vitalne i žilave demokracije.

Pritom je cjelokupni demokratski sustav ukotvljen u vanjskom okruženju , u okružje koje obuhvaća, omogućuje i stabilizira taj demokratski režim. režima, a najvažniji od tih krugova vanjske ukotvljenosti su društveno-ekonomski kontekst, građansko društvo i međunarodna integriranost.

Pod društveno.- ekonomskim kontekstom podrazumijevamo da upravo siromaštvo i ekonomska nejednakost, a posebno ekonomska kriza, predstavljaju ne samo izvor nestabilnosti za demokratski sustav, nego i otvorenu prijetnju. Posebno to vrijedi za jednu mladu,  ne još do kraja etabliranu demokraciju kao što je ona hrvatska.
Ukratko: Razvijeno gospodarstvo, sprečavanje siromaštva, pluralizacija društvenog ustroja i pravična raspodjela materijalnih i kognitivnih resursa društva stvaraju štit za demokraciju i mahom povećavaju kvalitetu demokracije na područjima vladavine zakona
i participacije. I obratno, nerazvijeno gospodarstvo i nagle negativne gospodarske promjene ugrožavaju stabilnost i kvalitetu nekoga liberalnog demokratskog sustava.

Razvijeno građansko društvo također je jamac za demokraciju. Osnovne postavke su zaštita od proizvoljne državne vlasti te ravnoteža između države i društva. Nadalje, po Tocquevilleu, građanske udruge služe kao "škole demokracije",
  Građanske asocijacije služe kao temelj i utjelovljenje
građanskih vrlina kao što su tolerancija, uzajamno prihvaćanje, poštenje, pouzdanost, povjerenje i građanska hrabrost. Time akumuliraju društveni kapital(pojam koji je 150
godina poslije skovao Amerikanac Robert Putnam), bez kojeg demokracije ne mogu ni nastati niti se konsolidirati na dulje staze.

Društveni kapital, to je ono čega u Hrvatskoj ima još u premalom broju. Postoji određena deficijencija, određeni nedostatak osnovnih demokratskih principa i normi, kao i međuodnosa među ljudima, te "znanja" o demokraciji i demokratskim odnosima. To je povezano  i s četvrtom, Habermasovom pretpostavkom o javnosti kao o "mediju demokratske samorefleksije".

Nadalje, integriranost u međunarodne institucije povećava stabilnost vanjskog okruženja nužnog za demokraciju. No, Merkel primjećuje kako vezanje uz određene vojne i sigurnosne saveze nije garancija za demokraciju (primjerice NATO), kao što je i autoritarni Portugal mogao opstati u NATOu do sedamdesetih godina. Merkel konstatira kako je:

Povijesno gledano, Europska Unija (EU) i organizacije koje su joj prethodile pokazale su se najuspješnijima u međunarodnom ukotvljavanju demokracija. Rano priključivanje Njemačke i Italije ECSC-u (Europskoj zajednici za ugljen i čelik) 1951. godine te učlanjivanje postautoritarnih režima Grčke, Španjolske i Portugala osamdesetih stabiliziralo je te mlade demokracije, upravo kao što je ubrzalo i punu demokratizaciju novih istočnoeuropskih članica EU-a. Povezivanjem članstva u EU s visokim standardima ustavnih jamstava i demokratskih prava u zemljama-pristupnicama rezultiralo je vrlo snažnim poticajem gospodarskim i demokratskim reformama u tim zemljama. Takva gospodarska i institucionalna ukotvljenost u interese i vrijednosti koji se temelje na zajedništvu umnogome će stabilizirati deset novih članica EU-a iz srednje i istočne Europe primljenih 2004. godine. Kombinacija zajednice usmjerene na tržišnu ekonomiju utemeljenu na zajedničkim interesima i demokratskim vrijednostima čini EU jedinstvenim modelom u svijetu.

Manjkave demokracije, sa stajališta koncepta ukotvljene demokracije, su one demokracije kod kojih parcijalni režimi više nisu ukotvljeni. I ne samo to: pokazuje se da takvi režimi nisu samo prijelazno razdoblje, već mogu postati i ostati stabilnima dugo vremena, usprkos svojoj manjkavosti.

Merkel i Puhle razlikuju četiri tipa manjkavih demokracija: ekskluzivne (samo određena grupa ljudi odlučuje), domenske (određene grupacije vladaju, npr vojska i sl.), zatim neliberalne demokracije, u kojoj ne postoji učinkoviti sudski nadzor nad zakonodavnom i izvršnom vlašću, kao ni potpuna građanska prava, a vladavina zakona je okrnjena; te delegativne demokracije (u kojima izvršna vlast ima gotovo svu vlast).

Po toj klasifikaciji, kako je već napisano, Hrvatska je svrstana u grpu manjkavih neliberalnih demokracija. U ovom dijelu Europe, to su još i Albanija, Bugarska, Makedonija, Moldova, Rumunjska, Rusija, Ukrajina. Bjelorusija je autoritarni režim, Latvija je ekskluzivna demokracija, a Estonija, Poljska, Litva, Slovačka, Slovenija, Češka i Mađarska smatraju se liberalnim demokracijama. U manjkavim demokracijama najčešće su narušena građanska prava kao i sustav horizontalne odgovornosti i vladavine zakona, i to je najčešći podtip neliberalnih demokracija.

Koji su njihovi uzroci?

Uzroci su splet više okolnosti, kombinacija više različitih uzroka koji određenim akterima omogućuju da prisvoje vlast te okrnje princip vladavine zakona. Krenimo redom:

- Tijek modernizacije - ukoliko dolazi do ekonomske neravnoteže koja povlači sa sobom i društvenu neravnotežu i neravnotežumoći, formira se vlasnički sloj koji demokraciju vidi kao prijetnju svojim interesima

- Razina modernizacije - ukoliko je razina ekonomskog razvoja niska i velika asimetričnost u raspodjeli dobara, pojavljuje se i neravnoteža moći

- Gospodarski trendovi -
Ekonomske krize predstavljaju situacijske poticaje
institucionalizaciji manjkavosti u nekonsolidiranim demokracijama. To je u predsjedničkim i polupredsjedničkim sustavima često “povoljan trenutak” za specijalne zakone o izvanrednom stanju ili za predsjedničke ukaze. Vladanje ukazima često se proširuje izvan svojih ustavnih granica i ostaje na snazi i nakon što prestane potreba za izvanrednim
stanjem.

- Društveni kapital - ako se kapital akumulira po etničkim i vjerskim linijama, vjerojatnost pojave manjkave demokracije je veća

- Građansko društvo - izostanak međusobnog povjerenja svih aktera u društvenom i političkom procesu sprečava razvoj demokracije, i ne samo to:
Pomanjkanje međusobnog povjerenja otežava oblikovanje
institucionaliziranog sustava političkih stranaka, interesnih grupa i asocijacija u građanskom društvu. Bez tih institucija, nema ni važnih posredničkih potpornja za korištenje političkih prava i zaštitu građanskih prava. U takvom kontekstu, karizmatska i populistička opravdanja za manjkave obrasce demokratskog odlučivanja postaju obećavajućom alternativom u osiguranju javne potpore
(slučaj naših hrvatskih populista i populističke politike)

- Izgradnja države i nacije - po Zakošeku, uspješno prevladano u doba Domovinskog rata

- Tip bivšeg autoritarnog režima - Ukoliko je režim utjecao na političku kulturu (a jest), takva društva bit će sklonija izbjegavanju principa vladavine prava i uvođenju sustava "međusbnog nagrađivanja"

- Modalitet tranzicije - način demokratske promjene, odozgo, odozdo , ili širokom legitimacijom naroda

- Političke institucije:

Što autoritarno naslijeđe (primjerice klijentelizam, patrimonijalizam
i korupcija) jače “neformalno” oblikuje obrasce interakcije između elita i stanovništva, to je novim, “formalnim” institucijama teže postići da budu pozitivno vrednovane i standardizirane. Neformalne institucije prijete da razbiju funkcionalnu šifru formalnih, demokratski legitimiranih institucija, te da ih izopače i istisnu. U bitnim domenama odlučivanja demokracija tad  može funkcionirati samo u skladu s nelegitimiranim, neformalnim institucijama i pravilima koja proturječe načelima demokratske pravne države. Takve manjkavosti formalnih demokratskih institucija produbljuju se kroz uobičajene obrasce ponašanja u društvu kao što su klijentelizam, patronaža i korupcija.

- Međunarodni i regionalni kontekst, to jest vanjskopolitička stabilnost

Merkel na kraju upozorava kako manjkave demokracije ne moraju biti nužno prijelazni i nestabilni režimi, dapače, mogu razviti stabilnu strukturu i postati trajni. U društvima niže obrazovne razine ili u društvima u kojoj je klijentelizam i korupcija na visokoj razini, veliki broj ljudi uspjet će stvoriti stabilne veze i smatrat će tu formu demokracije primjerenim rješenjem za gomilu problema u postautokratskim društvima. Kao prioritet, tada trebaju biti širenje mreže djelotvornog školstva i obrazovanja, pravne države i građanskog društva.


U situaciji u kojoj se danas nalazi Hrvatska, sa snažnim naslijeđem iz autokratskih struktura Jugoslavije i SKJ, kao i s nerazvijenom demokracijom, niskom razinom znanosti i obrazovanja, snažno uvoznim gospodarstvom, ekonomskom krizom koja itekako prijeti, korupcijom i klijentelizmom, te voluntarizmom koji je prožeo ne samo vladajuće strukture i strukture moći, nego i široki sloj građanstva, uz nepostojanje jedne demokratske političke kulture, treba svakako sistematski i analitički dobro sagledati gdje smo i koje su nam slabosti. Potrebna nam je jedna dobra SWOT analiza, koja obuhvaća i našu snagu, ali i naše slabosti, naše mogućnosti, ali i prijetnje koje treba shvatiti ozbiljno. Potrebna nam je snažna građanska inicijativa i građansko djelovanje, na mikrorazini, i građanska svijest o situaciju u kojoj se nalazimo i što želimo postići od naše zemlje. Želimo li demokraciju i građanska i politička prava? Želimo li zemlju izvrsnosti? Želimo li zemlju u kojoj se može dobro živjeti?

Ovo je bio pokušaj jedne mini- SWOT analize u kontekstu teorije postkomunističke transformacije. Otvaram raspravu.

Reference:

1. Podaci za Bertelsmann Transformation Index:
Bertelsmann Stiftung, BTI 2008 — Croatia Country Report. Gütersloh: Bertelsmann Stiftung, 2007.

2. Merkel, W.: "Embedded and defective democracies" ,  Democratization, volumen 11, br 5, prosinac 2004., str.33–58.
Autorizirani prijevod u: Merkel, W.: "Ukotvljene i manjkave demokracije", Politička misao, volumen XLI, (2004.), br. 3, str. 80–104.

3. Grimm, S., Merkel.W.: War and Democratization: Legality, Legitimacy
and Effectiveness, Democratization, Vol.15, No.3, June 2008, pp.457–471

4. http://pollitika.com/15-rujna-medunarodni-dan-demokracije
   hyeronimus.mojblog.hr/p-sto-uciniti-nasljedstvo-saveza-komunista-hrvatske/176556.html. 

hyeronimus.mojblog.hr/p-rekapitulacija-hrvatske-demokratske-tranzicije-skica/176563.html 

(objavljeno i na pollitika.com)

Objavio hyeronimus u 8. veljača 2009 17:32:51 | 0 komentara

Zašto ulagati u znanost?

Praktični uspjeh neke ideje, bez obzira na njezinu inherentnu vrijednost, ovisi o stavu suvremenika. Ako je stigla na vrijeme, bit će brzo prihvaćena, ako ne, događa joj se isto što i nježnoj biljci koja niče iz zemlje prizvana tolim suncem, samo da bi se smrzla i propala na mrazu i hladnoći.

Nikola Tesla

Stigla su krizna vremena i za znanost: financijska i gospodarska kriza najprije je pokucala na vrata onih područja koja se u široj javnosti ne smatraju toliko nužno korisnima. Znanost i obrazovanje su, nominalno, uvijek na prvom mjestu, ali će vlade lakše dati stotine milijardi eura za spašavanje svoje vlastite kože, a za poneki milijun eura uloženih u znanost i obrazovanje zahtijevat će beskonačnu proceduru. No, to nije ni hrvatska, ni europska, mnego svjetska specifičnost i karakteristika: u bankrotiranoj Kaliforniji, prvi koji su se našli na listi otkaza su upravo učitelji, i to ne bilo koji, nego učitelji prirodnih znanosti.

Gospodarska kriza je pokucala i na vrata privatnih sveučilišta i instituta, posebno u SAD-u, koja su godinama živjela od privatnih donacija koje su se mjerile u milijunima i milijardama dolara. Sada, sva velika privatna sveučilišta, poput recimo Harvarda, strepe za svoju budućnost jer su prisiljeni smanjiti svoj godišnji proračun. Pa i u Europi nije drukčije: prvatno sveučilište u njemačkom gradu Wittenu je već proglasilo krizno stanje.  Čini se ipak da se u ovoj gospodarskoj krizi najboljim pokazao tzv europski model financiranja znanosti: iz državnih i javnih sredstava. No, svaki model ima svoje prednosti i nedostatke. Harvard je jedno od najboljih svjetskih sveučilišta: privatne donacije su godinama stizale, veza s gospodarstvom je izvrsna, a ipak, na Harvardu su vrlo jake i one fundamentalne znanosti: Ako niste dobri u znanosti, nećete biti dobri ni u tehnologiji, govorio je pakistanski fizičar i nobelovac Abdus Salam, i imao je pravo.

U situaciji u kakvoj je Hrvatska, znanost i obrazovanje pokazuju se kao prioritet broj jedan što se tiče ulaganja. To vrijedi posebno za zemlju koja tvrdi da bi htjela postati društvo znanja, a zapravo bi bilo bolje inzistirati na društvu izvrsnosti. Mnogi se slažu da se reforme u Hrvatskoj u znanstvenoobrazovnom području često tiču samo kozmetičkih promjena, i da srž ostaje nepromijenjena. U takvoj situaciji, ako bi 2009. godina bila godina u kojoj bi znanstvena ulaganja stagnirala ili opadala, a sve zbog izvlačenja na gospodarsku krizu, 2009. godina bi zaista bila izgubljena godina. Već sada zaostajemo za Europom; ovako bi zaostajali još i više. U tom kontekstu, uz gubljenje godine, može se očekivati i skora kriza u gospodarskim granama koje se u Hrvatskoj smatraju vrlo važnim, kao što su poljoprivreda i turizam, posebno turizam.  Zaista, znanost i obrazovanje su apsolutni nacionalni prioritet. Usprkos tome što to piše u gotovo svakom strateškom dokumentu u Hrvatskoj, usprkos tome što se u to zaklinju svi, usprkos tome što se svi s time slažu i oduševljeno plješću na spomen "društva znanja" , činjenica je da još uvijek ne postoji široki nacionalni konsenzus oko tog pitanja. I to je glavna teza i glavna tema ovog članka.

Što je znanost? Prema definiciji Frascati priručnika OECD-a,

Istraživački i eksperimentalni razvoj (research and development- R&D, istraživanje i razvoj - I&R) obuhvaća kreativni rad sustavno poduzet radi širenja količine znanja, uključujući i znajje o čovjeku, kulturi i društvu, i korištenje tog znanja za zamišljanje novih primjena.

Pojam I&R pokriva tri vrste aktivnosti: temeljna istraživanja, primijenjena istraživanja i eksperimentalni razvoj.  Temeljna istraživanja su eksperimentalni ili teorijski rad poduzet u svrhu ostvarivanja i stjecanja novih znanja o temeljima pojava i opaženih činjenica, bez plana o bilo kakvoj konkretnoj primjeni. Primijenjeno istraživanje je originalno istraživanje poduzeto u svrhu stjecanja novih znanja, ali usmjereno ka nekoj praktičnoj svrsi. Eksperimentalni razvoj je sistematski rad usmjeren ka proizvodnji novih materijala, proizvoda, uređaja, instalaciji novih procesa, sistema i usluga, ili za poboljšanje već postojećih sistema, a koje se temelji na postojećem znanju proistekom iz istraživanja i/ili praktičnog iskustva.

Nasuprot znanosti i istraživanju, posebno onom temeljnom, koje je baza za sve kasnije, inovacija je više ekonomski nego znanstvenoistraživački proces, a može prema Tiddu biti opisan pomoću četiri p-a:

- inovacija proizvoda: promjene u proizvodu i/ili usluzi koja se nudi

- inovacija procesa: promjena u načinu na koji se proizvod izrađuje ili pruža

- inovacija položaja: promjene konteksta u kojem se proizvod nudi

- inovacija paradigme: promjena u samom mentalnom modelu koji je temelj za ono što organizacija (tvrtka, institut..) radi

 Važno je napomenuti da je na početku cijelog inovacijskog procesa istraživanje, a na samom čelu I&R procesa je temeljno istraživanje. Bez njega, nema ni razvoja proizvoda, a konsekventno ni razvoja gospodarstva, pa ni razvoja društva.

Gdje je tu Hrvatska? Hrvatska već ima niz strateških dokumenata koji opisuju u kojem bi se smjeru trebala razvijati znanstvena politika u RH. Citat iz "Znanstvene i tehnologijske politike RH 2006- 2010.":

 Glavni su ciljevi znanstvene i tehnologijske politike Republike Hrvatske:
1. Povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj i njihovu učinkovitost.
2. Preustroj znanstvenoga sustava u RH.
3. Jačanje suradnje znanosti, Vlade i gospodarstva u stvaranju novoga znanja i dobara.
4. Intenzivnije sudjelovanje hrvatskih znanstvenika i drugih subjekata u okvirnim programima EU-a.

To je u redu. Pogledajmo malo stvarne brojke: Hrvatska izdvaja oko 1.14 % svojeg bruto- društvenog proizvoda za znanost i istraživanje (2003.), što je manje od EU25 prosjeka (1.92 %), a još manje od prosjeka nekih najrazvijenijih europskih zemalja: Francuske (2.19 %), Austrije (2.19 %), Njemačke (2.25 %), Danske (2.59 %), Finske (3.48 %) i Švedske (3.99 %). Hrvatska, po izdvojenom postotku BDP-a, spada u grupu zemalja kao što su Češka, Slovenija, Mađarska, ali i Irska, Italija, Španjolska...no, bez obzira na to što smo u istoj grupi, te zemlje su po znanstvenim rezultatima i gospodarskom outputu puno naprijed. Razlog, dakle, nije samo u izdvojenom postotku BDP-a. Najveći nedostaci hrvatskog istraživačkog i inovacijskog prostora su:

- nedovoljna implementacija međunarodnih standarda i standarda kvalitete i izvrsnosti

- kapacitet apsorpcije (upravljanje kvalitetom, broj istraživača u industriji, kompjuterizacija)

- personalna struktura( obrazovana radna snaga, ulaganje u obrazovanje)

- efikasnost primjene znanosti u tehnološke svrhe

Na razini brojaka to izgleda ovako: Prema Državnom zavodu za statistiku, 2004. u znanost je uloženo 2 586 686 000 kn, 2005. 2 311 712 000 kn, a 2006. 2 179 160 000 kn. Budući da se BDP povećavao, povećavao se i postotak izdvajanja BDP-a, no očito je da se novčano izdvajanje smanjivalo.

Kada se pak pogleda statistika izvora sredstava, vidi se da je u 2006. više od polovice sredstava došlo iz državne i lokalne uprave i samouprave. Samo 265 milijuna kuna (od onih 2 milijarde) došlo je iz privatnog sektora, privatnih i javnih poduzeća, a samo 4 milijuna kuna iz neprofitnog sektora. To ukazuje na jedan bitan problem: nisu samo sveučilišta kriva što nisu efikasnije i bolje povezana s industrijom, nego je i privatni sektor kriv što dovoljno ne ulaže u znanost i istraživanje, tj u istraživanje i eksperimentalni razvoj (R&D).  Proces bi trebao biti dvosmjeran, nažalost, promet je ometan u oba smjera.

Etzkowitz i Ranga (2006.) predložili su tzv model trostrukog heliksa (uzvojnice) za razvoj znanosti u tranzicijskim državama Europe. Trostruki heliks odnosi se na troplet sveučilišta i instituta, privatnog sektora/industrije i vlade. Odnosno, razvoj neće slijediti samo iz samostalnog djelovanja jednog od ta tri sektora, nego iz njihove uske suradnje. 

Pritom je važno:

- stvaranje prostora znanja: fokus na regionalni inovacijski potencijal i stvaranje lokalnih centara koji djeluju kao atraktor za I&R aktivnosti

- stvaranje prostora konsenzusa: višestruka komunikacija i interakcija triju sektora

- stvaranje prostora inovacija: stvaranje okruženja za kombinaciju triju važnih faktora: kapitala, tehničkog znanja i poslovnog znanja i vještina

Cijeli proces počinje od temeljnog istraživanja, dakle od sveučilišta i instituta, i nastavlja se preko primijenjene znanosti i znanstvenotehnoloških centara izvrsnosti sve do industrije, no proces je dvosmjeran: i iz smjera industrije i gospodarstva mora postojati realna inicijativa za povećanje I&R potencijala i performansi hrvatskog istraživačko- inovacijskog prostora.

Stoga se poneke neslužbene najave da u ovoj godini npr neće biti toliko odobrenih novačkih mjesta čine vrlo pretjerane, jer ako je već kriza , mogli bismo ukinuti i vrtiće i škole, što će nam to? Isto tako, u razdoblju krize sigurno će biti umanjen potencijal ulaganja iz smjera u industrije u znanost, koji je u Hrvatskoj ionako gotovo minoran. Zato je baš ova godina ključna: treba čuvati i radna mjesta, ali se pritom ne smije dopustiti da brod potone do kraja.

U svemu tome je važna i europska perspektiva, a prema tome i što brže potpunije uključivanje Hrvatske u europski istraživački, obrazovni i inovacijski prostor, uz onaj političko- gospodarski ,koji nam jamči stabilnost. Vezivanje uz tu gospodarski i znanstveno napredniju Europu može i mora poslužiti kao katalizator nužne transformacije hrvatskog istraživačko- inovacijskog prostora .

Jedan primjer za nedostatak ulaganja iz neprofitnog sektora: postoji u Hrvatskoj znanstvenostručni projekti koji se izrađuju izvan okvira institucionaliziranih znanstvenih projekata (zProjekti). Takvi su projekti obično osuđeni na grozomorno traženje privatnih donatora, koje je izuzetno teško dobiti. Takvih projekata ima, no o njima se ne piše i nisu poznati u javnosti, na kraju krajeva to im nije ni cilj. Spomenut ću samo neke: projekti udruge bius, te jedan fizikalno- astronomski projekt koji ima za cilj stvaranje regionalnog centra izvrsnosti i institucionalizaciju projekta na rok od 10 godina, s procijenjenim godišnjim proračunom reda veličine 50 000 kn, a provodi se u suradnji sa Zvjezdarnicom Višnjan. Nije potrebno ni spominjati da takvi projekti teško nalaze donatore.

Na kraju krajeva, vrlo je važno spomenuti i nedostatak nacionalnog konsenzusa, koji sam spominjao. O tom dobro kaže već navedena Znanstvenotehnologijska politika:

Jačanje javne svijesti bit će, zajedno s obrazovanjem, jedan od presudnih elemenata za uspješnu provedbu nove strategije. Javnost još ne prepoznaje i nedovoljno priznaje ulogu i mogućnosti znanosti i tehnologije u stvaranju novih vrijednosti i ekonomskoga blagostanja, stoga, postoji jaka potreba da se probudi svijest o korisnosti razvoja znanosti i tehnologije te promijeni slika znanstvene struke u javnosti. Nužno je demistifi cirati ulogu znanosti i učiniti ju privlačnom mladim ljudima. Uloga znanosti u svakodnevnome životu trebala bi se prikazati na način blizak javnosti. Građane bi trebalo informirati o troškovima i ulaganjima novca poreznih obveznika u znanost i tehnologiju te o njihovim krajnjim rezultatima.

Evo i izvoda iz jednog teksta objavljenog u rezultatima UNESCOve konferencije o znanosti u jugoistočnoj Europi, koji se dotiče baš Hrvatske (Švarc, Bečić: Croatian Innovation Policy meets reality)

Glavni razlozi za ovu situaciju su sociokulturna inercija i nedostatak političkog učenja, koji su preduvjeti za pomak u konvencionalnoj znanstvenoj politici prema proaktivnoj inovacijskoj politici. Intenzitet  istraživanja i oporavak I&R sektora od 2000. pokazuje da se policy- makeri brinu oko razvoja i tehnoloških aspekata  ekonomskog razvoja. Međutim, nisu u mogućnosti upravljati transformacijom temeljnog I&R u inovaciju jer im nedostaje znanja i iskustva koje je potrebno da bi se potaknuo razvoj baziran na inovaciji i istraživanju. Kompleksnost inovacijog procesa i potreba za tehnološkim sposobnostima kompanija su slabo percipirani u Hrvatskoj, od strane svih strateških faktora: političara, poduzetnika i istraživača. Znanost i poduzetništvo, kao oi inženjeri i istraživači, uključeni su u međusobnu konfrontaciju umjesto u suradnju koja je nužna.

U skladu s time , koja su vaša mišljenja o nužnosti ulaganja u znanost i istraživanje u Hrvatskoj u slijedećih nekoliko godina? Jeste li spremni to apsolutno podržati? Jeste li spremni zahtijevati barem dvostruko povećanje svih sredstava, ne samo za istraživanje i razvoj, nego za obrazovanje, posebno visoko obrazovanje? Jeste li spremni zahtijevati da sveučilišta postanu centra izvrsnosti, ali i da poduzetnici i vlada ulažu u sveučilišta? Jeste li spremni podržati povećanje sredstava za znanost i obrazovanje, čak i pod cijenu čekanja na neke druge poteze koji se u javnosti percipiraju kao važni?

Objavio hyeronimus u 11. siječanj 2009 16:01:20 | 0 komentara

Čas za rešitev hrvaškega vprašanja teče

Najprije, dignite ruku svi oni koji niste razumjeli gornji naslov. Jeste? A sad svi koji ste dignuli ruku, nađite svoje čitanke iz prvog razreda osnovne škole i ponovite gradivo. Jer, naslov, iako na slovenskom, lako je razumljiv, što samo pokazuje koliko toga zajedničkog imaju Hrvati i Slovenci, iako su u zadnje vrijeme počeli i jedni i drugi graditi bodljikave žice na obje strane "meje".

Slovenski list "Mag", prilog "Dela" objavljuje (a Jutarnji prenosi) intervju sa slovenskim ministrom vanjskih poslova Samuelom Žbogarom, u kojem on navodi da je "mogućnost da Slovenci o pitanju ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora EU odlučuju referendumom sve realnija". Što je u tome sporno? 

Referendum je jedan od najboljih oblika izravne demokracije (posebno popularan npr u Švicarskoj). Referendumom građani izražavaju svoju volju koja im se garantira ustavom, a to je da "vlast pripada narodu":

Ustava Republike Slovenije

1. člen
Slovenija je demokratična republika.
(...)
3. člen
Slovenija je država vseh svojih državljank in državljanov, ki temelji na trajni in neodtujljivi pravici slovenskega naroda do samoodločbe.
V Sloveniji ima oblast ljudstvo. Državljanke in državljani jo izvršujejo neposredno in z volitvami, po načelu delitve oblasti na zakonodajno, izvršilno in sodno.

Stoga, de facto, u referendumu nije ništa sporno. Ali, postoji veliko ALI:

Za demokraciju je izrazito važno postojanje dobre informiranosti građana. Građani ne mogu efikasno izražavati svoj stav na izborima i referendumima ako nisu dobro informirani, odnosno ako svoj zaključak temelje na nedostatku pravih informacija ili na iskrivljenim informacijama. To u povijesti nije bilo ništa novo, a ni u sadašnjosti, i očituje se upravo u velikoj moći PR i marketinških kompanija koje one imaju u vrijeme bilo kakvih javnih političkih odluka, kao i u velikoj moći medija.

Zato je  vrlo zanimljivo na koji način se slovenski mediji postavljaju prema "hrvaškom vprašanju". Kada god bude neki "incident", o tome se izvještava tendenciozno, ta vijest dobiva prvo mjesto u svim središnjim informativnim emisijama i na naslovnicama novina, i o svemu se izvještava na način koji daje naslutiti da su "Hrvati opet nešto zakuhali". Svaki put je ona druga strana kriva, jer, naravno, medijima trebaju udarne vijesti, s druge strane, igrati na kartu jeftinog nacionalističkog populizma  je vrlo profitabilno jer daje odmah vidljive rezultate, a vlastitu krivnju se ne smije priznati jer je to porazno za vlastiti ego, a na kraju krajeva i za vlastitu lisnicu, vlastite interese, vlastitu političku i društvenu moć.

Iz toga nužno proizlazi eskalacija sukoba, o čemu svjedoči posljednjih nekoliko tjedana,a dovoljno je malo pregledati forume na stranicama nekih slovenskih novina, npr Delo.si. Zanemarimo sad one izjave o "moralnom pravu Slovenaca na more" i o prikrivenoj želji nekih slovenskih krugova da Hrvatska plati za sve one nepravde koje je Sloveniji npr nanijela Italija (oduzimanjem izravnog pristupa otvorenom moru i slično). Tamo se vrlo često spominju i izjave kao što su one da su Istra i Međimurje, npr. "oduvijek bili slovenski". Ne treba ni napominjati da ta izjava nije točna ni najmanje.

Pogledajmo primjer Međimurja: osim što Slovenija traži za sebe dijelove teritorija preko Mure koji su oduvijek bili u vlasništvu i u katastru hrvatskih građana, često se spominje i šire područje Štrigove. Istina je ovakva: da, to područje je doista bilo priključeno Mariborskoj banovini u Kraljevini Jugoslaviji, i u njezinom je sastavu bilo gotovo desetak godina, sve do II. svjetskog rata kad su se okupatori Nijemci povukli na staru hrvatsko-štajersku granicu izvan područja Štrigove. I poslije rata to područje je djelomično bilo pod upravom Ljutomera i Maribora. No, treba napomenuti da svi povijesni podaci pokazuju da je to područje oduvijek bilo integralni dio Međimurja, i da je to priključenje slovenskoj upravnoj centrali bilo samo "preraspodijeljivanje" u okviru tadašnje države, a bez ikakvih pravnih, društvenih i povijesnih temelja. Zaista je bez ikakvog temelja tvrditi da je to područje "slovensko", a još je gluplje tvrditi da je cijelo Međimurje slovensko.

No, glavna tema ovog dnevnika jest referendum, a ne granica u Međimurju, no taj primjer samo pokazuje eskalaciju nacionalizma koju slovenska vlada očito potiho potpiruje. Prijetnja referendumom može se promatrati kao oblik teškog diplomatskog pritiska, i jednostavno je žalosno i tragično da je slovenska vlada podlegla zovu slovenskih nacionalista, a sve radi svojih vlastitih, kratkoročnih političkih interesa. Slovenski se nacionalizam teško može usmjeriti ka Italiji ili Austriji, i zato je usmjeren ka Hrvatskoj. Na našu, ali i njihovu štetu.

Pojasnimo to još jednom: u slučaju da dođe do referenduma, a u situaciji medijske i političke , usuđujem se reći, manipulacije, ishod tog referenduma je vrlo neizvjestan. Dapače, moglo bi se dogoditi da Slovenci odbiju pristup Hrvatske EU (a ja se toplo nadam da tamo preko još uvijek ima većina pametnih ljudi koji znaju razmišljati svojom glavom). A ako Slovenija na referendumu odbije pristup Hrvatske EU, to će imati katastrofalne posljedice za Hrvatsku, Sloveniju, njihov međusobni odnos, cijelu ovu regiju i zapravo čitavu EU.

Naime, Slovenija i Hrvatska su stoljetne saveznice, zemlje koje su prirodno usmjerene jedna na drugu; zemlje čiji stanovnici su jedni drugima prijatelji, i nije ništa neobično da veliki broj stanovnika Hrvatske zna slovenski, posebno oni u blizini "meje", što je bogatstvo za koje su nažalost uskraćeni oni koji žive malo dalje od te "meje". Isto tako vrijedi i obrnuto: dobar dio stanovnika Slovenije zna i razumije hrvatski. Je li to europski? Naravno da je: jer prava ideja EUrope (i Europe) jest rušenje granica (previzionarska ideja za neke skučene umove). U svakom slučaju, Slovenija i Hrvatska su partnerske zemlje i to trebaju biti.

Odbijanjem ulaska Hrvatske u EU, a čvrsto vjerujem da je europska perspektiva i ta europska ideja prirodno okruženje u kojem Hrvatska treba biti), ti odnosi bi se narušili do granice neprepoznatljivosti, do granice neprijateljstva. Nakon toga, protekla bi stoljeća do ponovnog pomirenja (a uzevši u obzir i našu uzavrelu balkansku krv, možda i više). Naravno, ne mislim da je hrvatska strana potpuno nevina, ali ovaj je dnevnik i više nego opravdano usmjeren ka slovenskoj političkoj "eliti" (predvođenoj vječnim slovenskim ministrom vanjskih poslova, D. Rupelom).

Situacija eskalira, i što da se radi? Nije vrijeme za neprijateljstva...i zato, u ovoj novoj 2009. godini, poželimo i hrvatskim i slovenskim političarima da pri svojim djelima razmišljaju o vremenskim razdobljima mnogo duljima od jednog izbornog mandata. Kratkovidnost nije nešto što funkcionira na duže staze.

Objavio hyeronimus u 7. siječanj 2009 14:26:50 | 0 komentara

Rekapitulacija hrvatske demokratske tranzicije- skica

Uskoro se navršava 17 godina otkako je Republika Hrvatska međunarodno priznata, i otkako je postala međunarodno priznati pravni subjekt. Dogodilo se to nakon raspada države Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije, države koja je bila višenacionalna ali u kojoj se nacionalno sputavalo, država koja je bila liberalna, a opet polutotalitaristička....

Demokratska tranzicija, što je to? Tranzicijom se obično označava samo prijelaz iz centralnoplaniranog u tržišno gospodarstvo, no prava je tranzicija mnogo dublji, sociološki proces, koji označava prijelaz cijelog društva iz stanja sputane slobode u stanje slobode, demokracije, vladavine prava, kulture i tolerancije.

Hrvatska je povijest, što se tog tiče, zaista bila teška, počevši od Austrougarske, u kojoj je hrvatska politička i društvena scena bila obilježena borbom za afirmacijom nacionalnih prava, i s druge strane borbom protiv monarhijskog centralizma i apsolutizma. Istovremeno, pojedini dijelovi Hrvatske, iako ekonomski i društveno zaostali, tada su bili dijelovi (srednje) Europe mnogo više nego što su to danas. 

Nakon Austrougarske slijedilo je nesretno razdoblje Kraljevine SHS i Jugoslavije, u kojoj je hrvatska politička i društvena scena i dalje bila obilježena borbom za afirmacijom nacionalnih prava i borbom protiv centralizma i apsolutizma (kraljeve diktature). Promijenio se samo smjer protiv kojeg su se isukavali mačevi: prije Beč i Pešta, a sada Beograd. Neki su se protiv svega zla borili na svoj način: doslovno, isukavanjem mačeva, podizanjem tenzija..neki su se pak borili opet na svoj način, obrazovanjem, znanošću, kulturom...pristup koji definitivno dugoročno pali, jer onaj prvi može dovesti samo do krvi.

A nije trebalo dugo čekati da se to i dogodi. 10. travnja 1941. uspostavljena je NDH, kvazidržava pod velikom potporom "saveznika" Njemačke i Italije, država za koju su mnogi smatrali da je to "konačno rješenje hrvatskog pitanja", što ona nikako nije bila, jer je postala poprište krvavih događaja. I opet: hrvatska je politička i društvena scena i dalje bila obilježena nacionalnim, sada onim pravim, isključivim nacionalizmom koji je u prvi plan stavljao samo nacionalno (i to ideološki iskonstruirano).

Slijedila je pobjeda partizana i komunista, te njihov krvavi obračun s poraženom državom, čime su se samo rodila nova neprijateljstva i nova želja za krvoločnom osvetom. Kotač povijesti se opet okrenuo, a da se ništa nova nije dogodilo.  Nova je država bila mnogo više proizašla iz "narodnog opredijeljenja" i pobjede nad fašizmom, ali je također bila opterećena diktaturom i totalitarizmom partije, te borbom za nacionalno i protiv partijskog centralizma. Ista priča..

A nakon toga, izlazak iz SFRj i Domovinski rat. Rat je homogenizirano naciju, doveo do obrane države, ali je s druge strane stvorio nove podjele kao što to ratovi rade. Hrvatska je tada započela dug put prema uspostavi potpune slobode i demokracije modernog europskog tipa, u skladu s hrvatskom političkom i društvenom tradicijom, a s time povezano i tranziciju prema tržišnom gospodarstvu (koje je u direktnoj korelaciji s demokracijom samo ako uključuje osobne slobode). 

Demokratska tranzicija se, usprkos svemu, i dalje odvija. Odvijala se ona konstantno proteklih 17-18 godina, i danas su građani Hrvatske mnogo svjesniji, mnogo liberalniji, i mnogo obzirniji prema svemu. I svjesni svojih prava i obveza.

Međutim. Hrvatska je demokratska tranzicija i dalje vrlo ozbiljno opterećena dvjema stvarima:

1. I dalje se u prvi plan stavlja ono nacionalno. Hrvatsko je nacionalno pitanje rješeno samom uspostavom slobodne Hrvatske, to je valjda jasno. Nije samo po sebi sporno stavljanje nacionalnog u prvi plan, već davanje apsolutne prednosti nacionalnom. To se događa u smislu: "ono što je hrvatsko, apsolutno je nepovredivo, a tko se ne slaže, sigurno je nacionalni veleizdajica, suradnik udbe, jugonostalgičar i slično". Pritom se zanemaruje i demokratska kultura dijaloga i tolerancije, pritom nisu važna ni ljudska prava ni one temeljne postavke koje omogućuju ostvarenje ljudske slobode. Pritom je pravo imao njemački predsjednik Richard von Weizsäcker, koji je izjavio da je "domoljublje ljubav prema svojemu, a nacionalizam mržnja prema tuđemu". I ne samo mržnja: svaki oblik isključivosti.

Hrvatsko društvo još nije izišlo na čisto što želi: i kako se odnositi prema onome što ima nacionalni predznak, a ide protiv nekih temeljnih ljudskih prava i sloboda. Svaki prigovor u tom smislu ponekad se proglašava i "izdajom", a zapravo se radi o nečemu na čemu svaka osoba mora inzistirati na temelju svog osobnog integriteta. Ide se tako daleko da se negira pluralizam stavova, da se niječe pravo na slobodno izražavanje mišljenja, posebno ako ističe da su u prvom redu temeljna ljudska prava.

2. Stoljetno promoviranje principa podobnosti ispred sposobnosti (čime se samo željela osigurati naklonost vladajućem režimu) te isto tako neefikasnost i korumpiranost sistema, posebno u razdoblju druge Jugoslavije, dovelo je do toga da se i dalje podobnost cijeni više od sposobnosti, a isto tako dovelo je i do razvoja "paralelnog sustava uprave" , drugim riječima do razvoja korupcije, jer kada je državna uprava neefikasna, spora i politizirana, tada treba pribjeći drugim "metodama" kako bi se ostvarila svoja prava. Ako nije moguće, npr, izgraditi kuću a da ne budete član partije (ili vladajuće partije), onda je moguće "zaobići zakon" samo davanjem određene "donacije". Ili slično.

To je sve dovelo do toga da danas imamo neefikasnu upravu, ali isto tako i "sustav bez sistema" da posudim sintagmu jednog mojeg poznanika, nedostatak strategije i vizionarskog proimišljanja, te sveprisutna premreženost interesima. Samo je bilo pitanje vremena kada će se ti interesi koherentno posložiti, pa da imamo jednu kompletnu političko- korporativnu strukturu koja kroji propise i situaciju u stvarnosti samo prema osobnim "afinitetima".

Princip podobnosti, a ne sposobnosti, doveo je i do toga da se mnogi stavovi koji nisu kompatibilni s određenom paradigmom jednostavno niječu i proglašavaju "izdajničkima". Nekad se pokušavalo biti na partijskoj liniji...danas princip podobnosti diktira ( u kombinaciji s 1. točkom) da se mora uvijek biti na liniji s nacionalnim, s hrvatskim, promovirajući hrvatstvo (što god to bilo) i uzdižući ga na razinu kulta i oltara...ne shvaćajući da se i domoljublje, i to "hrvatstvo" očituje u kulturi dijaloga, toleranciji, poštivanju drugoga i uvažavanju osobe do sebe, čak i ako ona ima dijametralno suprotne stavove.

Postoji nekoliko stvari koje me posebno brinu, kao "običnog" građanina RH, a to je porast radikalizma, isključivosti i politička polarizacija koja polako nastaje u zemlji, a sve zbog nesređenih političkih, društvenih i gospodarskih prilika. Vlada od jednog čovjeka koja se bavi samo kriznim managementom, oporba koja šuti i mirno čeka da joj vlast padne u krilo...

Slovenska blokada samo će pogoršati stvari - tamo se zapravo događa nešto slično, jer je njihov zahtjev za "krpicom mora, krpicom zemlje" (kad je mi imamo toliko mnooogo) podignuta na razinu vrhunskog nacionalnog prioriteta (dobro su se zapitali neki u Sloveniji: zar smo zaista svi postali "Ruplovi ujetniki", po vječnom slovenskom ministru vanjskih poslova kojeg je kao "posebnog odposlanca za zunanje zadeve" preuzeo i novi, očito ne-toliko-proeuropski premijer Borut Pahor). Protiv Slovenaca nemam ništa protiv, dapače, no smeta me da obje strane počinju udarati u ratne bubnjeve.

Škodit će to Sloveniji itekako, a nama još više. Prvenstveno radi toga jer raste nezadovoljstvo tom "pokvarenom Europom" (a zapravo se nezadovoljstvo vlastitom vladom i situacijom u državi projicira na vanjske neprijatelje- ali, nisu li to isto napravili i Irci u onom svom famoznom referendumu?), jer raste euroskepticizam i nepovjerenje prema "toj Europi koja nas neće" (opet projekcija), prema tim "pokvarenim Slovencima" (a zapravo je njihova politička struktura ta koja je podlegla zovu jeftinog populističkog nacionalizma). Mnogi protivnici EU već najavljuju njezino propadanje, iako je EU preživjela već 50 godina, i danas je čvršća nego prije. Zaista, EU je projekt bez presedana, par excellence, i zaista vjerujem da je Hrvatskoj mjesto u zajednici europskih naroda, kao suveren narod i suverena država. A moguće je istovremeno biti i Europljanin i Hrvat, i državljanin EU, i državljanin Hrvatske. Zaista, prosječnom hrvatskom euroskeptiku možda bi najbolja "terapija" protiv takvog kratkoročnog gledanja bila dvotjedni boravak u srcu Europe, gdje se vidi veličina europske ideje: nema granice, život u miru, u zajedništvu, iskorištavanje nebrojenih europskih resursa, slobodno putovanje preko granice, shvaćanje da ljudi imaju više zajedničkog nego onog što ih razdvaja...a ne ova naša polubalkanska magla koja nam ponekad ne dopušta da vidimo dalje od vlastitog nosa. Može to putovanje i na trošak državnog proračuna :)) No, kažu da smo u krizi.

Eh, da, gospodarska kriza...Pribojavam se da bi ta svjetska gospodarska kriza mogla  pokazati svu dubinu naše, domaće krize u kojoj smo još uvijek. U takvoj situaciji, možemo se samo bojati kaosa koji će nastupiti i brže nego što to očekujemo. Još i  s takvim političarima...Vladi je trenutno očito cilj samo ostati na vlasti (pri čemu se ne biraju sredstva, počevši od kao, slučajnog progona facebookera, do ulizivanja crkvenom establishmentu i zabrane ustavnog prava na rad)...A gdje smo tu mi, građani, i naše pravo na normalan život? Zapravo, trenutno sam prilično pesimističan što se tiče situacije u Hrvatskoj u slijedećih nekoliko mjeseci. Bit će ovo kaotična godina...ali i kaotično desetljeće.

Jer, kriza bi nas mogla ponovno vratiti na početak: poništiti pozitivne rezultate hrvatske demokratske tranzicije...a onda ćemo i slijedećih 10 godina opet čitati iste vijesti i pisati iste analize.

Ne znam koje je rješenje. ALi ono što je definitivno sigurno (a to najavljuje i njemački Zeit) , a to je da će slijedeća godina definitivno biti godina građanskih inicijativa. Građanske inicijative ne moraju biti samo političke, mogu biti i društvene, i obrazovne, i kulturne...no, u 2009. godini lokalna će zajednica (na slici varaždinska gradska vijećnica, jedna od najljepših vijećnica u Hrvatskoj) i naši gradovi i sela biti mjesta gdje ćemo se morati potruditi sami. Za mnoge će nažalost slijedeća godina biti godina otkaza (nadam se što manje!) i mnogi neće ni htjeti misliti na nešto drugo. No, sigurno je da će nadolazeća godina biti godina u kojoj će mnogo ovisiti o našoj osobnoj inicijativi, angažmanu..pa makar to bilo i samo u našem susjedstvu,. A cilj je? Hrvatska kao moderna europska zemlja izvrsnosti, tamo negdje 2020. Hrvatska kao otvorena, perspektivna zemlja, u kojoj će svi dobronamjerni biti dobrodošli, zemlja koja će znati cijeniti i svoje hrvatske i svoje europske korijene, ali i zemlja koja će isto tako znati prihvatiti novo i biti ukorak sa svojim vremenom.

Reklo bi se: živi bili pa vidjeli!

Objavio hyeronimus u 5. siječanj 2009 17:59:24 | 2 komentara

Što učiniti? Nasljedstvo Saveza komunista Hrvatske

Objavio hyeronimus u 5. siječanj 2009 16:21:58 | 0 komentara